Staša Košarac bi zabranio bosanski jezik i u Australiji
❤️ Click here: Bosanski jezik spada u porodicu
To čini više od 3 milijarde govornika na svim kontinentima! Od januara do maja 1918. Norveški jezik vuče svoje podrijetlo iz prasjevernogermanskog jezika poznatog i kao staronordijski, a koji se govorio na prostoru u prvih tisuću godina naše ere.
Od samoga je početka Gajevo djelovanje dalo snažan poticaj književnosti i tako se hrvatski književni jezik kao sredstvo umjetničkog izraza očituje u svom najvećem postignuću. O čarobnome vrelu, Što davno ključa iz šikare naše I snagu svoju razmaho je cijelu Kada ga stijenje i glib zatrpaše! Polahko je bilo u izumiranju , samo izrazito ruralni predjeli, sad je odjednom procvalo.
Forum Klix.ba - Prosjek je približno 20% turcizama u tekstu, dok u početnoj, možda najstarijoj Ajvaz-Dedinoj kasidi iz , o prodoru kralja Matijaša u Bosnu, nema orijentalizama osim 2-3 vada - rok, rahmet - milost, bo kaside - ovu poučnu pjesmu. Djela hrvatske književnosti iz tog razdoblja, posebice iz dubrovačkog područja bila su predmetom neutemeljenih velikosrpskih posizanja za hrvatskom kulturom.
Govori ga oko 4,5 milijuna ljudi u Norveškoj te oko milijun ljudi van Norveške. Norveški jezik, odnosno jezici, javljaju se u dvije službene inačice: čita se bukmol i čita se nünošk, što znači novonorveški isprva nazivan landsmål nacionalni jezik. Do stvaranja dva nacionalna jezika dolazi nakon raspada , a oba su prihvaćena od strane parlamenta. Na drugom jeziku , isprva nazivan landsmål radio je dijalektolog na temelju seoskih dijalekata izbjegavajući riječi slične danskima. Nynorsk pripada zapadnoskandinavskoj podskupini sjevernogermanskih jezika. Osobe koje govore i norveški obično razumiju jedni druge bez većih problema. Ovo važi i za i norveški jezik, s time da je veća sličnost u pisanju nego u govoru jer je pisana književna inačica norveškog vrlo slična pisanom danskom zbog višestoljetne jezične unije kao posljedica njihove političke unije. Norveški jezik vuče svoje podrijetlo iz prasjevernogermanskog jezika poznatog i kao staronordijski, a koji se govorio na prostoru u prvih tisuću godina naše ere. Staronordijski se jezik danas može vidjeti u obliku na prostoru čitave Skandinavije. Ovaj jezik se vremenom podijelio na dva narječja zapadnonordijski norveški: norrønt i istočnonordijski. Iz zapadnonordijskog su se s vremenom razvili norveški, i dok su se iz istočnonordijskog razvili i. Dolaskom u Skandinaviju u rune se prestaju koristiti i u uporabu dolazi. Ime koje se koristi za jezik koji se u ovo vrijeme govori i piše na području Norveške je staronorveški norveški: gammelnorsk. Ovaj jezik je potpuno identičan s jezikom koji se u isto vrijeme govori i piše na području i jer su ove otoke naselili upravo norveški u. Dolaskom u većina pismenih govornika ovog jezika umire i s njima nestaje staronorveški kao pisana inačica jezika. Tekstovi pisani poslije crne smrti su u pravilu pisani mješavinom švedskog, danskog i staronorveškog. Ova pismena inačica jezika se označava kao srednjonorveški norv. Savezom između Norveške i i danski postaje službena pisana inačica u Norveškoj. Na i na se nastavlja uporaba srednjonorveškog koji se kasnije razvija u zasebne jezike: islandski i ferojski. Danski je tako bio službeni jezik kroz nekoliko stoljeća, no ipak će se sve više početi razlikovati: prvenstveno će do izražaja dolaziti norveški izgovor danske pisane norme. Uvođenjem danskog kao pismene inačice u norveški jezik ulaze mnoge posuđenice, prvenstveno iz i danskoga jezika. Jedan dio je želio da se novi pisani norveški temelji na narječjima jer oni nisu bili pod utjecajem danskog jezika, kao standardnoga. Najglasniji zagovaratelj ove ideje bio je norveški samouki jezikoslovac. Ova inačica pisanog norveškog je. Drugi dio javnosti podržavao je ideju da se u danski pisani jezik koji se koristio u Norveškoj postupno uvode norveške riječi i izbacuju danske. Ovaj dio javnosti je bio predvođen prosvjetiteljom. Ova se inačica norveškog jezika prvobitno nazivala državni norveški norveški: riksmål da bi. U Norveška država pokušava ujediniti nynorsk i bokmål u jednu inačicu pisanog norveškog pod imenom samnorsk zajednički norveški. Velike reforme jezika bivaju provedene. Samnorsk nailazi na otpor u velikom dijelu javnosti i država odustaje od ovog projekta sredinom 60-ih godina. Danas su oba jezika službena i standardna, i gotovo sve se tiskovine, posebice one službene, objavljuju na oba jezika, također se u školi uče oba. Ipak, u praksi bokmål ima daleko više govornika, otprilike između 85 i 90% stanovništva. Kada se norveški uči kao strani jezik, uči se upravo bokmål. Broj govornika nynorska dostigao je vrhunac za vrijeme kada je prema procjenama jedna trećina stanovništva koristila tu inačicu pisanog norveškog jezika. Od završetka Drugog svjetskog rata ovaj broj je pao na sadašnjih 10% - 15%. Razlog ovome je dominacija u Norveškoj i status danskoga jezika kao službenog jezika u Norveškoj od. Kao posljedica toga i danas su razlike u pismu između standardnoga danskog i standardnoga norveškog prvenstveno bokmåla još uvijek relativno male. Ove razlike su uvedene sredinom 18. U ovo vrijeme jezik je bio poznat pod imenom riksmål državni jezik. Ova ujedinjena inačica poznata je kao samnorsk zajedničkonorveški. Pod utjecajem ove politike u bokmål su uvedena neka pravopisna pravila iz nynorska. Danas se ime riksmål državnonorveški koristi za pravopis prije reformi s početka , dok se ime bokmål knjiškonorveški koristi za inačicu jezika u kojoj su reforme uvedene. Nynorsk Nynorsk je druga službena pisana inačica norveškog jezika. Nastao je većinom radom između. Za vrijeme norveške politike stvaranja samnorska zajedničkonorveškog u nynorsk su uvedena neka od pravila iz bokmåla knjiškonorveškog. Nynorsk u kojem ove reforme nisu uvedene naziva se høgnorsk visokonorveški. Samnorsk Samnorsk zajedničkonorveški je inačica norveškog jezika koja je trebala nastati spajanjem bokmåla knjiškonorveškog i nynorska novonorveškog. Plan norveške države za stvaranje ove inačice pisanog jezika je danas službeno odbačen. Raspostranjenost staronordijskog i srodnih mu jezika u u. Crveno: zapadni staronordijski; narančasto: istočni staronordijski; ljubičasto: starogotlandski; zeleno: ostali germanski jezici s kojima je staronordijski zadržao međusobnu razumljivost. Norveški jezik spada u porodicu. Praindoeuropski jezik se s vremenom razvio u različite grupe jezika migracijom stanovništva koje je prvobitno govorilo ovaj jezik. Germani su početkom nove ere govorili protogermanski jezik koji se sa vremenom podijelio u tri grupe; zapadno-, istočno- i sjevernogermanski odnosno staronordijski. Sjevernogermanska grupa se kasnije grana u norveški, danski, švedski, islandski i ferojski jezik. Ovi sjevernogermanski jezici se obično klasificiraju u dvije skupine: zapadnonordijsku ili zapadnoskandinavsku grupu i istočnonordijsku ili istočnoskandinavsku grupu. Klasifikacija se temelji na fonološkim promjenama iz staronordijskog jezika koji je svima u osnovi. Na primjer riječ most se u istočnonordijskim jezicima zove bro, dok se ista riječ zove bru u zapadnonordijskim jezicima. Islandski, ferojski i norveški jezik pripadaju zapadno nordijskoj grupi, dok švedski i danski pripadaju istočnonordijskoj grupi. Ova klasifikacija nije relevantna za norveški jezik kao cjelinu zbog toga što granica između ove dvije fonetske skupine djeli norveški na dva dijela. Narječja norveškog koja se govore na jugoistoku pripadaju istočnonordijskoj grupi, dok ostatak norveških narječjâ pripada zapadnonordijskoj grupi. Norveški jezik je prepoznatljiv po relativno velikim razlikama između različitih narječja i velikom broju istih. Razlike među narječjima se obično pripisuju velikim zemljopisnim udaljenostima među stanovništvom i planinskom okruženju koje je ranije ograničavalo kontakt između ljudi. Posebnost norveškog jezika je da su narječja u današnjici dobila jak položaj, kako u službenim tako i u neslužbenim situacijama. Standarizirano narječje postoji ali nije dovoljno rašireno i vezan je za bokmål. Ovo standarizirano narječje se govori samo u pokrajini.
Boško Obradović- Hrvatski i Bosanski jezik ne postoje!!!
To osobito vrijedi za književnike baroknog , kojega uz gore navedene Petra i Katarinu Zrinsku spadaju i pavlin. Laponski dijalekti su, u stvari, zasebni jezici. Nakon raspada indoeuropske jezične zajednice - u razdoblju oko 2000. Potencijalni prigovor fizionomiji jezika u najistaknutijih autora tog doba Bašagić, Ćazim Ćatić, Mulabdić mogao bi se svesti na sljedeće: budući da su djela tih pisaca bili uglavnom objavljivana u Hrvatskoj, njihov jezični izraz nije reprezentativan jer odslikava ideološki izbor objavitelja i nekad i spomenutih autora. Stvorena su značajna djela ne samo povijesne nego i trajne kulturne vrijednosti.
